Stećci, bilizi ili kami su srednjovjekovni kršćanski nadgrobni spomenici, podizani od sredine 12. st. pa sve do prodora Osmanlija.
Po broju i bogatstvu stećaka najbogatija je Hercegovina, a po broju je slijedi istočna Bosna, potom jugozapadna i središnja, zatim sjeverna i srednja Dalmacija, Dubrovačko primorje te se mjestimično javljaju i u Lici te Slavoniji, a javljaju se i u Crnoj Gori te Srbiji, a sveukupno ih ima oko 70 000. U korist tezi kako se radi o katoličkim grobovima govori i činjenica kako su često podizani uz katoličke crkve te se na njima nalaze simboli križa. Pored toga, sve do suvremenoga doba, tu i tamo se očuvao običaj održavanja svetih misa na nekropolama stećaka, a to je slučaj i s nekropolom na Dugome polju.
Osim toga, uz nekropole stećaka često se nalaze katolička groblja, a ponegdje se moderni grobovi i stećci nalaze jedni pored drugih, to je također slučaj i na prostoru Planine. Važno je također napomenuti kako su pod stećcima pokopani i pojedini katolički hrvatski mučenici i narodni junaci. Konkretno, u Planini pod stećcima su pokopani hajduk i narodni junak Mijat Tomić te mučenica Diva Grabovčeva.
Arheološka bogatstva planine
Teza koja kaže kako se radi o tzv. bogumilskim, odnosno krstjanskim spomenicima ne stoji iz jednostavnoga razloga, bogumili, odnosno kršćani nisu podizali crkve niti su štovali simbol križa. Prema vrsti i obliku dijele se na položene i uspravne, položeni se pak dijele na sljemenjake, ploče i sanduke, a uspravni na križeve, stele i stupove.
Stećke karakterizira masivnost kamenih blokova, ljepota i mističnost ukrasa i prikaza te zanimljivost natpisa na pojedinima od njih. Obično su ukrašeni europskim srednjovjekovnim figuralnim prizorima, pojedinačnim likovima ljudi, životinja (vuk, jelen, konj, zmija), fantastičnih bića (pegaza i zmaja), različitim simboličnim i ornamentalnim motivima, sve izvedeno najčešće je u plitkome reljefu ili urezu. Katkad je riječ o cijelim kompozicijama koje prikazuju lov (najčešće na jelena, a potom na medvjeda i vepra), viteške prizore (dvoboji, turniri konjanika, ispraćaj vitezova u boj i sl.), kola koja plešu muškarci i žene.
Na prostoru Parka prirode Blidinje nalazi se 8 nekropola stećaka te još par lokacija s jednim ili dva stećka. Najveća je upravo na Dugome polju sa preko 150 komada.
Uz viteške prizore idu i štitovi s feudalnim amblemima te oružje. Simbolični motivi su solarno-lunarni, tj. krug, rozeta, mladi mjesec, svastika te križ. Na njima se javljaju dekorativni motivi raznih pletera, vitica s lišćem i grozdovima, tordirane vrpce, spirale i sl. Na osnovu svega toga razlikujemo dvije umjetničke skupine stećaka, one Hercegovačke (Hercegovina i Dalmacija), sa središtem u Stocu te one Bosanske (Bosna, Srbija). Važno je napomenuti kako se najljepši stećci nalaze na nekropoli Radimlja kod Stoca, a na istima se nalazi i nekoliko natpisa na arvatici, odnosno popularno nazivanoj bosančici.
Majstori klesari koji su izrađivali stećke nazivali su se kovači, a oni koji bi na njih uklesavali natpise zvali su se dijaci. Najstarijim stećkom smatra se onaj Trebinjskoga župana Grda iz druge polovice 12. st. Na prostoru Parka prirode Blidinje nalazi se 8 nekropola stećaka te još par lokacija s jednim ili dva stećka. Najveća je upravo na Dugome polju sa preko 150 komada. Godine 2009. ministarstva kulture zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore su zajednički nominirala stećke za upis na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine, kao svoju zajedničku baštinu. Projekt je uspješno završen 2016. godine kada je glavni odbor UNESCO-a uvrstio stećke na svoj popis svjetske baštine. Brojnost stećaka u Planini dokaz je o velikoj nastanjenosti ovoga prostora u vrijeme srednjega vijeka. Čak iz toga vremena datira svojevrsna legenda koja kazuje kako se od Sovićkih vrata (sjeveroistočni ulaz u Park) pa do Barzonje (naselje uz Jezero Blidinje) za kišnoga dana moglo proći ispod krovova kuća, a da se ne pokisne. Što bi značilo da su cijelo Dugo i Rudo polje bili gusto naseljeni. No, to nije bio slučaj samo u srednjemu vijeku.
Prostor Planine bio je naseljen još u prapovijesnome razdoblju, što svjedoče ilirske gomile, svojevrsni grobovi uglednika i plemića te gradine, ruševine onodobnih fortifikacija. Gomile i gradine postoje samo u Hercegovini te Dalmaciji i našim otocima. Pored toga, o bitnosti prostora govori i izvor prema kojem je Poljima prolazio rimski put koji je povezivao unutrašnjost provincije Dalmacije s Naronom (danas Vid). Od ostalih arheoloških bogatstava Planine važno je istaknuti temelje dviju katoličkih crkvi iz ranog srednjeg vijeka, jedna se nalazi pod Borovom glavom, uz Blidinje jezero, a druga u Donjim Badnjima, naselju uz Masnu luku. Pored njih, postoje osnove za pronalazak još jedne crkve iz istoga vremena na lokalitetu Crkvice, neposredno ispod Sovićkih vrata.