Kćerka Luke i Luce Grabovac iz Varvare, kmetova age ramskoga Arslanage Zukića iz Rumboka, kojoj bijaše ime Diva, bila je cura stasita, nesvakidašnje i čudnovate ljepote, one ljepote koja dođe kao iznenadni gromoviti pljusak usred ljetne žege, ljepote koja je neprimjerena jednom ubogom ramskom selu, van svih carskih putova, božjem daru koji je po ljudskim mjerilima neprimjeren ubogome kmetu i siromašnoj kući koja je jedva imala za prehraniti gladna usta onim jadom i čemerom koji ostane nakon što razbojnički age i begovi pokupe harač.
Takva ljepota je više priličila nekoj bogatoj plemićkoj kući, koja spava u svili i baršunu i čije su ruke bijele, a put mliječna, koju ne žeže sunce, niti je opaljuju vjetrovi koji se dižu sa gordog, zlogukog i hirovitog crnog Vrana, planine pune vukova i hajduka koji vrebaju na turske karavane i na kojoj odjekuju pastirske djevojačke pjesme i jauci umirućih turskih surudžija i karavandžija. Ali sudbina je htjela da cvijet izraste u trnju, a ne u nekom mirišljavom vrtu. Divina ljepota bijaše istovremeno i njezin blagoslov ali i prokletstvo, i bila bi kao i sve ostale ljepotice primijećena jedno vrijeme dok ne bi teški kmetovski život potlačene raje pod okupatorskom čizmom navukao na njeno lice bore i skinuo joj djevojačku ljepotu s lica, da nije zapela za oko bogatom i razularenom Tahir-begu Kopčiću, sinu bega duvanjskoga Džafer-bega Kopčića, gospodara Rame, Duvna, Uskoplja i Kupresa. Mladi i siloviti turčin, nenavikao da u životu postoji išta što nije po njegovoj volji i koji je obijesno trošio harač i skitao se po cijelome turskome carstvu u potrazi za razuzdanim životom.
Bahati sin Džafer-bega Kopčića
Jašući svoga punokrvnoga arapskoga konja kojeg mu je otac netom poklonio da se može šepuriti po sajmovima i feštama, jednoga je dana nabasao na mladu pastiricu koja je čuvala ovce pjevušeći djevojačke pjesme i prebacujući pleteće igle s prsta na prst pokraj bunara gdje su dolazili pastiri i ljudi da napoje svoju stoku. Primijetila je iz daljine raskalašenog jahača kako dolazi galopom na obijesnom konju, znala je da je Turčin, jer raja nije smjela jahati, a pogotovo ne takvoga konja. A begovsko ruho i odijelo se svijetlilo na suncu. I prije su tu znali dolaziti age i begovi, napojiti sebe i konja, baciti po koju ljutitu riječ potlačenim kršćanskim kmetovima koji bi šuteći poslužili bega ili agu hladnom vodom iz dubokog bunara.
Upitavši je odakle je, ona mu odgovori da je iz Varvare, kći Luke Grabovca. Upitavši je potom kako joj je ime, onda odgovori: „Diva“. A on ponovi pa odgovori kako joj ime dobro stoji. Ona je šutjela.
Dok je Diva odvraćala glavu i pogled od mrskoga Turčina, on je dojahao do nje, skočio s konja, zavezao mu uzde za drveni stup pokraj bunara, došao do djevojke, a onda zastao gledajući je prodornim pogledom i zabacujući sablju damaskinju za pojas. Gledao ju je dugo, njoj se činilo cijelu vječnost, znala je da je to on, bahati sin Džafer-bega Kopčića kojemu teku med i mlijeko i koji se razmeće otetim haračem svoga oca i o kome se pjesme pjevaju. Odvratila je svoje krupne plave oči i čekala njegovu zapovijed da mu zahvati vode iz bunara i već je rukom krenula ka lancu kad joj je Tahir drsko uhvatio ruku. Dok je ona sva trnula od straha i iščekivanja, on je već zabacio čabar u vodu, naglo povukao posudu i onda halapljivo potegao par gutljaja i zabacio svoju kao ugljen crnu kosu na zatiljak, fiksirajući djevojku u oči. Upitavši je odakle je, ona mu odgovori da je iz Varvare, kći Luke Grabovca. Upitavši je potom kako joj je ime, onda odgovori: „Diva“. A on ponovi pa odgovori kako joj ime dobro stoji. Ona je šutjela. Upita je potom jesu li to njezine ovce. Ona potvrdi. „Tko ti je aga?“; on upita. „Arslanaga“; odgovori mu. „Tako, je l’ dobar?“. „Dobar je beže.“ Nije se smjela pomaknuti niti odmicati jer za njegovu naglu ćud znalo se nadaleko. „Ne boj se curo“; reče on. „Ne bojim se“; odgovori ona. „Svaki dan čuvaš ovce ovdje?“ Diva je šutjela i gledala pored sebe. Tahir skoči na konja, potegnu dizgine, okrenu se nekoliko puta na konju u mjestu i dobaci: „Budi tu sutra u isto vrijeme, doći ću, nemoj da te ne nađem.“ Glasno vikne na konja i ne čekajući odgovor od djevojke odjuri u galopu. Diva ostade kao ukopana, u glavi su joj se rojile misli, pošla je doma i šuteći pratila ovce ne govoreći nikome, pa ni majci o onome što joj se sprema, nije slutila dobro. Legla je uznemirena, a san joj nije htio na oči.
Tješila se time da je Tahir nemirne ćudi i da će za koji dan odjahati u ili u Carigrad ili u koji drugi dio carstva gdje još nije bio i gdje se još nije naživio terevenki i naljubio žena, i da je možda kada je već odjahao od bunara zaboravio na ubogu ramsku seljanku, koja mu po vjeri ne priliči. San joj nije htio na oči. Zaspala je pred jutro kad su pastiri već gonili svoja stada u jutarnju ispašu i kad se sunce već počelo pomaljati preko vranskih vrhova obraslih gustim crnim jelama. Tahir je došao taj dan, i svaki drugi dan, bio je točan i neumoljiv, nije mu se mogla sakriti iako je mijenjala vrijeme napajanja blaga, ako je ne bi našao na bunaru, našao bi je na najudaljenijim pašnjacima kamo turska noga nikada nije kročila, pojavio bi se kao duh, kao nerazdvojna sjenka, kao prst sudbine koji je neumoljiv i protiv koga se ne može ništa nego se prepustiti usudu i božjoj volji. Svaki dan ju je nagovarao, obećavao joj brda i doline, prijetio i silio, donosio joj poklone i bahatio se. Sve dok ona jednoga dana ne smože snage pa ne reče: „Nemoj beže, ta kršćanka sam, ne priliči ni tebi ni meni.“ A on osorno odgovori: „Poturčit ćeš se.“ Njegove je riječi kao mač zasijekoše kroz srce. „Neću viru pogazit“; odgovori mu ona. On je zbunjeno pogleda, a ona izvadi iz njedara krunicu pokaza i reče mu: „Prije će nož u moja nidra nego ovo iz mojih nidara.“ Tahir se trgnu, ovo je bilo smiono i ludo, mahati jednome begu krunicom pred nosom, šta sebi ta kaurka zamišlja. Obuze ga bijes, ali se suzdrža.
Kroz stisnute zube progovori: „Pusti to djevojko, promijenit će se to.“ „Nikad beže“; odgovori ona glasno i samouvjereno. On je snažno uhvati jednom rukom za vrat, a drugom za ruku u kojoj je čvrsto držala krunicu. „Djevojko, do sada sam bio dobar prema tebi, ali ti dobro znaš što se o meni priča, to nije uzalud, mogu ja s tobom i drugačije.“ „Doći ću ubrzo ponovno i dobro pripazi što ćeš mi reći.“ Odgurnu je i ona pade na ledinu. On skoči na konja, bijesno ga ošinu i odgalopira glasno ga tjerajući. Diva ostade na zemlji, kao ukopana. Tahir je dojahao kući, sluge su prihvatiše zapjenjenoga konja, a Tahir utrči u begovu kulu. Stari Džafer-beg, debeo i podbuhao, skoro nepokretan, kao kakva neljudska neman koju su probudili iz dubokoga sna sjedio je na jastucima, zakriven tankim svilenim zastorima. Mladi turčin stade pred svoga oca i reče: „Babo, ja bih se ženio.“ Stari beg diže okrutne oči i uputi prodoran pogled sinu i izusti: „Koga?“. „Kaurkinju, kćer Luke Grabovca, kmeta Arslanage Zukića. Lijepa je babo k’o đul.“ Džafer-beg pomodri od bijesa te se stade derati na sina. Razbacivao je džezve i čibuke, hropćao je davljen neljudskim bijesom i vlastitom ogromnom tjelesinom. „Nikad, nikad dok sam ja živ. Nikad ugursuze. Prije bi te mrtvog volio vidit.“ Tahir sav bijesan izleti iz kuće te ode k majci. Stara begovica nije s dragošću primila sinov naum, dapače. No, on je nagovori da priča s begom i isprosi mu dozvolu da uzme Divu za ženu. Begovica ode k begu te mu reče: „Kakav je beg ako ne može od kaurina uzet što mu volja. Tko je jedna čobanica da odbija sina velikoga bega. Ta poturčit će se nevjernica prije nego nogom stupi u ovu kuću.“ Čuvši kako je Diva odbila Tahira, stari beg popusti te reče: „Neka bude. Beg je da uzima, a ne da moli da uzme.“ Čuvši to, Tahir sav sretan sutradan ujutro pred svanuće uzjaha konja te sa dvojicom sluga pođe oteti Divu. Diva je došla kući uznemirena i u strahu.
Znala je za Tahirovu nasilnu narav i divlju ćud, znala je da neće odustati. Kao što je znala da neće popustiti ni ona. Dvije suprotstavljene naravi, dvije vjere, dva običaja, dva naroda, dva ovna na brvnu preko rijeke, jedan jak i okrutan, zaštićen silom i moći, a drugi bez prava ali spreman na sve, pa i na žrtvu. Odlučila je sve ispričati roditeljima. Luka je u nemoći savijao prste. Znao je da se namjerio na okrutnu silu, na divljeg Tahir-bega Kopčića, o kome se čulo mnogo dalje od ubogog ramskog kraja, sve tamo do Carigrada, znao je za oca mu Džafer-bega, neumoljivog i nemilosrdnog bega, tlačitelja. On, mali i ubogi kmet, kršćanin, ne može se ni na kakav način suprotstaviti toj sili, a da ne plati glavom i on i cijela mu obitelj. Grozničavo je vrtio misli po glavi dok mu jedno nije palo na pamet. Tih dana nastupilo je vrijeme tjeranja blaga u Planinu, na Vran i Ljubušu. Planina Grabovčevih bila je Ljubuša i tu su svakoga proljeća izgonili ovce na ljetnu ispašu. Divin otac se u svojoj nevolji se dosjetio kako bi možda bilo najbolje Divu poslati s pastirima da čuva ovce kako bi se skrila od Tahira. No, u tim vremenima svatko je znao gdje koja obitelj šalje svoje ovce na ispašu, pa se tako znalo i za obitelj Grabovčevih. Zatražit će pomoć od svoga age Arslanage Zukića, age ramskoga. Dobar je čovjek, razumjet će ga, k tome aga nije bio ni blizu Džafer-begu, ni po ugledu ni po snazi, no možda će pomoći, hoće. Luka se tada trgnu iz misli, iziđe iz kuće i pođe do Arslanage. Kada je stigao, on ga srdačno primi jer su se već otprije nazivali kumovima, a Arslanaga je volio Divu kao svoje dijete. Luka ispriča Arslanagi sve svoje jade i reče mu: „Kume, ne bih od tebe ovo tražio da me ljuta muka ne goni.“ Aga reče: „Govori što je, išti od mene, dat ću što mogu. Ali ti znaš da je beg stariji od age i da ja nemam ni snage ni imanja kao Džafer-beg, on je sa mnom vlastan.“ I Luka reče: „Ništa takvo. Drugu stvar ću te molit. Spremit ću Divu s pastirima u planinu da se krije dok Tahira ne prođe. Ali on će kadli tadli saznati kud je Diva otišla i gdje je naša planina i gdje naše ovce pasu.“ Arslanaga je zainteresirano slušao. „Naša ovce pasu na Ljubuši, a tvoje u Vranu. Ajmo prominit pašu za pašu, planinu za planinu. Pa neka Diva pođe u Vran, a čobani neka tvoje ovce gone na Ljubušu. Da zametnemo trag.“ Arslanaga jedva dočeka udovoljiti prijatelju te tako i učiniše. Sutradan prije zore kad i Tahir pođe iz Duvna, pođe i Diva s pastirima i ovcama u Vran, u sigurnost Planine.
Kada je Tahir stigao sa slugama u Ramu, sve pretraži i ne nađe Dive. Shvatio je da više nema ovaca i da je i Diva vjerojatno za njima otišla. Posla sluge da se raspitaju gdje je Grabovčeva planina, gdje goni ovce na pašu. Kada su se sluge vratile s informacijama, oni se zaputiše na Ljubušu, no Dive ni tamo ne nađoše. Kada se vratio kući ljutit i razočaran, ispričao je ocu cijelu stvar. Stari beg tada mudro reče: „Natovarite konje svakovrsnoga blaga, potjerajte ovaca i goveda pa pođite u djevojčina oca da je uzmete. Svatko ima svoju cijenu.“ Spremi Tahir sluge i blago te ih odasla, teško natovareni konji, valjali su se niz strminu do uboge Lukine i Lucine kuće, a za njima sluge goneći krdo ovaca i goveda. Izaslanik viknu selam Luki, ovaj ga otpozdravi, sluge se povukoše desetak metara, a izaslanik i Luka ostadoše sami. „Luka, pitaš se što smo ti došli.“ „Znam“; odgovori Luka, „Uzalud ste došli.“ Skrivajući bijes i praveći se da nije najbolje čuo Lukin bezobrazluk, izaslanik nastavi: „Tvoja kćer je zapela za oko Tahir-begu, sinu silnoga Džafer-bega Kopčića, bega duvanjskoga“. Luka je šutio. Izaslanik reče: „Da skratimo priču, došao sam po njegovu nalogu da isprosim Divu, a u to ime…“ pokaza na pretovarene konje i krdo stoke „beg će te znati dobro nagraditi, pa nek bude hairli i sa srećom.“ Luka podiže pogled i smože snagu. Pođi i reci svome begu da Diva nije goveče pa da ju se kupuje upljačkanim haračem, nema ne treba begovoga blaga, a Dive se ostavite.“ Izaslanik skoči na noge te nasloni lijevu ruku na jatagan. „Oprezno kaurine, ti si kmet i kaurin, a Džafer je beg tvoj i gospodar, dobro promisli o svojim sljedećim riječima.“ Luka nastavi ljutito i bez riječi promatrati begovoga izaslanika dok su se sluge došaptavale između sebe. Čas pogleda izaslanika u oči, čas u njegovu ruku na jataganu, čas u sjekiru koja je stajala prislonjena uz kućna vrata, čas u sluge. Kada je izaslanik vidio što bi se moglo dogoditi i da se nalazi u kršćanskome selu, ode, uzjaši konja i vrteći se hitro u mjestu reče Luki: „Beg će čut za tvoj bezobrazluk, a prije nego pođeš Bogu na račun, dat ćeš Tahiru njegovo ili će se na Divi trava zazelenit.“ Luka ga pogleda i prozbori:“Bit će Božja volja.“ Izaslanik se već okrenut leđima preko ramena ljutito i prijezirno osmjehnu Luki i odgalopira vičući i tjerajući sluge nazad. Kada pred večer begov izaslanik stiže nazad kako je i otišao, priopći sve što je bilo begu i Tahiru. Džafer-beg se silno razljuti te naredi da se odmah sedlaju konji i da se ide skinuti glavu kaurskome paščetu. Tahir poželi ići s njim, no beg reče: „Ne, ti kupi svoje momke i polazi nać djevojku, ako nije na Ljubuši onda je na Vranu, trećega nema.“ Tahir kao da jedva dočeka te mu se osmijeh shvaćanja provuče na lice kroz onaj bijes.
On uze onu dvojicu i pođe, a sluge digoše podbuhloga bega na krupnoga teretnoga konja te i on izjaha sa cijelom svitom za sobom. Bijaše još noć kada sva sila konjanika stiže u Ramu, osvjetljavali su put bakljama i fenjerima, a topot i rzanje konja , zveket jatagana, opasača i konjskih alki stvarali su silnu buku. Dođoše pred Lukinu kuću, a on izleti sa sjekirom pred njih. Par vojnika stiže prije bega i ostalih, razvališe prozore te ubaciše baklje unutra. Luka potrči koloni ususret nasrnu na krupnoga begovoga konja koji se od straha prope i baci bega s konja, a beg tresnu kao klada od ledinu zapomažući, psujući i bjesneći. Par vojnika savlada Luku i ote mu sjekiru dok su sluge dizale krupnoga bega sa zemlje. Kuća je gorjela poput luči i obasjavala selo, a Luku su svezali i doveli pred bega. Ovaj ga pljunu i opsova. Nakon duge galame, udaranja i pljuvanja beg reče: „Pašče kaursko, govori gdje je djevojka.“ Luka pljunu na bega, a ovaj modar od bijesa zgrmi na onog izaslanika: „Skidaj mu glavu.“ Ovaj izvuče jatagan, a vojnici poklekoše Luku, zadnje mu riječi bijahu: „Bože, u ruke tvoje.“, bljesnu oštrica na svjetlu kuće u plamenu i nestade u mraku. Nasta tišina, čulo se samo pucketanje vatre, a plameni jezici i iskre dizale su se u noćno nebo. Za to vrijeme Luca je hitala Arslanagi po pomoć. Luka ju je poslao čim su se konjanici očuli u daljini. Kada je probudila agu i sva uznemirena i zadihana rekla što se događalo toga dana, on shvati zašto je beg koji se jednom u pet godina popne na konja baš sada uzjahao i poveo ovolike ljude, tada ugleda velik plamen u daljini te silnu galamu seljana, a ugleda i kolonu konjanika kako se pod tankim plamenima baklji i fenjera udaljavaju iz sela. Obuze ga tuga i gorka sumnja da njegov kum i prijatelj Luka nije preživio ovaj begov posjet. U grudima mu se tadastvori tjeskoba te ga prože bolna sumnja kako su možda saznali gdje je Diva. Ostavi uplakanu Lucu ukući te izleti vani gdje je njegov sluga promatrao plamen i vrevu u daljini. Naredi mu da osedla konja. Sluga tako učini, a Arslanaga zajaha svoga vranca, puče kandžijom te u silnome galopu odjaha u zoru koja se lijeno penjala iza Vrana. Tahir je već bio u debeloj prednosti pred njim, no nije znao gdje su čobanski stanovi u Vranu, gdje bi Diva mogla biti. To je tješilo Arslanagu: „Ako su i saznali gdje je, neće je naći prije mene.“ Već se dobrano svanulo kada je Tahir ujahao u šumu Vran planine, odaslao je dvojicu sluga da ju traže, svakoga na jednu stranu, a on je krenuo prema Poljima, na Kedžaru. Nailazio je na stada i pastire, no nitko mu nije ni znao, a možda ni htio reći gdje bi Diva mogla biti. Kada je došao do proplanka na Kedžari ponad Poljica, ugleda djevojku, predivnu i rumenu od svježega planinskoga jutra gdje kao šumska vila sjedi pod vitom jelom kod ovaca, pjevuši i plete pletenicu drugoj djevojci, svojoj prijateljici. Kad začuše rzanje Tahirova konja, trgnuše se i u strahu skočiše na noge. Udahnuvši i ne izdahnuvši od strašnoga iznenađenja gledala je ona u njega i on u nju. Ona plahim i nevinim, uplašenim lanećim pogledom, a on mrkim i bijesnim tamnim očima. Kada je sjahao i krenuo prema njoj ubrzanim korakom, ona se prenu pa reče svojoj prijateljici: „Bježi što te noge nose.“ Ova ne htjede otići bez Dive govoreći joj da pođe s njom. Diva bijaše odlučna više se ne skrivati te odbiti Tahira jednom za svagda.
Djevojka otrča u tamu šume, ostavivši Divu na Tahirovu milost i nemilost. On priđe Divi bez riječi, rastrgnu joj košulju s namjerom da je ogoli i uzme odmah tu. Diva se uhvati za krunicu oko svoga vrata te vrisnu pa se stade opirati silovatelju. U taj čas se začu topot konja u daljini, bijaše to Arslanaga na svome vrancu, već bijaše izvukao jatagan da sasiječe Tahira. U taj mah Tahir skoči i povuče divu za sobom: „Uzjaši! Uzjaši brzo!“, Diva mu se istrgnu iz ruku, a on segnu za njom te je ponovno dohvati, sav u strahu i panici se stade derati i povlačiti Divu ka konju: „Dive uzjaši, zadnji put ti kažem!“ Sve se odvijalo u sekundama. Arslanaga je bio na svega stotinjak metara kada je Tahir dovukao Divu svu u suzama i modricama do konja. Uvidjevši da ju neće moći dići na konja i da je Arslanaga već na par desetaka metara, on izvuče bodež iz sedla, zarinu ga djevojci u trbuh i prsa, Diva uze kratak bolni udah pretvorivši ga u skoro nečujni jauk. Tahir ispusti djevojku i ona pade, on skoči na konja i pobježe u galopu. Arslanaga se skameni od prizora, uspori te skoči s konja u pokretu, kleče kraj Dive i obgrli joj već obamrlo tijelo iz kog se cijedila krv i natapala ledinu podno gordih jela Vrana. Diva pogleda u Arslanagine suzne oči umirućim pogledom. „Zbogom kume.“ „Nemoj, nemoj dite, nemoj Divo moja! Nemoj cvite…!“; Ridao je Arslanaga kao malo dijete držeći u rukama umiruće Divino tijelo. Odjednom se iz njega provali bolan i razjarujući krik te mu se lice pretvori u odraz čistoga bijesa. Škrgnu zubima, oči mu zaplamtješe, spusti mrtvu djevojku na travu, suze su mu se cijedile niz obraze. Poljubi je u čelo i zakle joj se: „Osvetit će tebe Arslanaga dite moje, kunem ti se Bogom i Allahom! Iščupa nož iz njezinih prsa i skoči na vranca crna kao noć, bijesno ga ošinu te pojuri za Tahirom. Stigoše se na jednoj ledini i Arslanaga ga obori s konja. Stadoše se tući, hrvati i valjati, divlje i bijesno. Tahir sav u paničnom strahu, udarila mu pjena na usta, škripi zubima, ponestaje mu snage. Arslanaga ga obori na leđa te ga udari šakom u vilicu, pa u sljepoočnicu, opet i iznova i iznova dok mu lice cijelo nije bilo smrskano i neprepoznatljivo… „Nemoj Arslanaga, dat će ti babo tri tovara blaga.“ Arslanaga izvadi onaj Tahirov bodež od aršina i povika: „Nećeš babi doć na večeru, evo ti pozdrav od Luke Grabovca, nosi ti ga Arslanaga, aga njegov!“ I zarije bodež pravo u Tahirovo srce. Tahir samo zabijeli očima, ispusti dah kroz tanak pisak i izdahnu. Arslanaga bijesno iščupa nož, pljunu na mrtvoga Tahira i lica sva u boli baci nož u daljinu. Tada stigoše mladići i djevojke ostavivši svoja stada. Trčali su kao nikad do tad. Kad pod jelu, ona tamo, leži u travi, kao vila među planinskim cvijećem. Leži kao ptica slomljenih krila, a u ruci joj krunica. Opraše je od zgrušane krvi i sahraniše pod istom jelom gdje je i položila svoj mladi nevini život za svetu viru i krst časni, svoju tradiciju i svoj narod. Majka joj nijemo klecala na grobu, bezizražajnog i mrtvog lica, a sijede joj se vlasi poigravaše na vjetru koji se s noći spuštao s planine. Bijaše to jedne ljetne večeri, prve nedjelje iza Petrovdana, na Kedžari, na Vranu, u Planini. Nestade majke, nestade pastira, nestade Turaka i zuluma, nestade Kopčića, a ledina pokri Divin grob i ostade gordi Vran kao nijemi svjedok kroz vremena, a Diva prijeđe u legendu.
Stotinama godina kasnije, na istome mjestu ovce je čuvala druga djevojka. Tada je Divin grob već bio izgubljen i zaboravljen, samo je legenda ostala. Djevojka je bila teško bolesna te joj se stanje drastično pogoršalo dok je čuvala ovce na proplanku, na Kedžari. Osjetivši da je možda došao kraj njezinu mladome životu, legla je na ledinu pod jelom i shrvana bolešću zatvorila svoje oči te zaspala. Pred kraj dana pronašli su je drugi pastiri gdje leži, misleći da je mrtva, jer su znali za njezino stanje. No, kada su stigli do nje, djevojka se probudila potpuno zdrava i izliječena. Dogodilo se čudo. Ne sluteći, zaspala je na Divinome grobu. Kada su sklonili sloj zemlje s toga mjesta kako bi ovome čudu postavili spomen, otkrili su kostur i shvatili da je to dugo zaboravljeni grob Dive Grabovčeve. Od toga dana pa do danas, svake godine, na prvu nedjelju iza Petrovdana, na Divin grob hodočasti mnoštvo vjernika iz svih hrvatskih krajeva, slaveći svetu misu, uprizorujući Divino mučeništvo, odajući tako počast spomenu na ovu Hrvatsku heroinu, katoličku mučenicu, Divu Grabovčevu.