Za prostor Planine karakteristična je posebna vrsta nastambi za ljude i stoku. Radi se o prizemnim kamenom zidanim objektima te krovom od ražene, odnosno zimične slame. Tzv. pojate imale su tek jedna vrata i jedan prozor, maleni otvor na cirkulaciju zraka na lastavici te ulaz na tavan s druge strane.
Često su ukopavane u zemljište pod nagibom ili okružene tzv. sopama, nasipima zemlje, uokvirenima kamenim suhozidima radi očuvanja topline. Na tavanu bi se skladištilo sijeno i žito u ambarima, a nerijetko bi se na sijenu i spavalo. u Prizemlju bi prostor za ljude bio odvojen od prostora za stoku, radilo se o svega par kvadratnih metara prostorije za kuhanje, jelo i spavanje, a onaj spomenuti prozor bi se nalazio kao dio te prostorije. Možda današnjem čovjeku ovaj sustav stanovanja u istom objektu sa stokom zvuči primitivno i nehigijenski. Ali tadašnjim ljudima praktičnost je bila bitnija od svega. Naime, pojate zidanje kamenom, ukopane u brdo, okružene zemljanim nasipima i kamenim zidovima, pokrivene debelim slojevima slame, pune stoke svih vrsta pružale su čovjeku neophodno potrebnu toplinu za život u Planini. Bez obzira na godišnje doba, noćne temperature u Planini se nerijetko znaju približiti ništici čak i u ljetnim mjesecima.
Karakteristične hercegovačke nastambe
Pojate su se kao zasebne građevinske strukture razvile iz tzv.“pastirskih stanova“, jednostavnih objekata od svega par kvadratnih metara koje su izgledale poput manjih pojata, a služile su tek kao prenoćište pastirima koji bi u Planini boravili ljeti. Planina je kroz povijest vrvjela životom, stotinama stanova, pojata, stada, ljudi, djece, a tragovi toga života vidljivi su još i danas. Svjedoci tih vremena su ilirske gomile, stećci, ostaci crkava, velik broj groblja, zidina, ostataka pojata i stanova. Početkom 20. stoljeća na Poljima i Čvrsnici znalo je biti čak i 400 tzv. mera, odnosno numera, svojevrsnih brojeva domaćinstava s preko 30 000 grla samo ovaca. Ljudi su nakon turske okupacije pa sve do kraja 19. stoljeća u Planinu izlazili samo ljeti, bježeći sa svojim blagom od nesnosnih vrućina u donjoj Hercegovini. Prvi su počeli prezimljavati u Planini 90-ih godina 19-og st., a zadnje obitelji su se naselile 50-ih godina 20-og st. Planinu su većinom naseljavali oni koji su tu već odavno imali zemlju i kao polunomadi boravili dio godine na ovome prostoru.
U najvećoj mjeri su to bili ljudi iz Širokoga Brijega i okolice, nakon njih oni s prostora Brotnja, zatim oni s područja Posušja, odnosno Rakitna, a u manjoj mjeri i oni iz Ljubuškoga i okolice. Prema svjedočanstvima starijih stanovnika, život zimi ovdje nije bio nimalo lagan, a ponekad se radilo o preživljavanju i borbi za goli život. Kada padnu visoki snjegovi i zavladaju smrtno niske temperature, ljudi bi znali mjesecima ne izlaziti iz kuće, ne viđati čak niti susjede čije su kuće u neposrednoj blizini. Planina nije uvijek bila pitomo i pristupačno mjesto kao danas. Zbog takve izoliranosti razvili su se i neki narodni običaji, drugačiji od onih u donjoj Hercegovini, a uz njih i pojedini komadi narodne nošnje, prvenstvenog kao posljedica temperaturnih razlika u odnosu na južnije krajeve.
Za dugih zimskih noći nastajale su brojne legende, pjesme, priče i igre koje se i danas pamte i prenose.
Kada bi došlo proljeće i ljudi izišli u polje, počinjale bi pripreme za iduću zimu. Sve ono što planinski ljudi nisu mogli proizvesti ovdje, trampili bi ono što su mogli proizvesti za ono što nisu. Planina je bila mjesto od sira, krumpira, žita i sl. te bi to isto mijenjali za vino, duhan, kukuruz i sl. S vremenom je život u Planini počeo zamirati, ljudi odlaziti za boljim životnim prilikama. Nestalo je ljudi, blaga, običaja, a Planina je pala u zaborav. Tek je nekolicina obitelji ostala tu kao svojevrsni čuvari Planine i nekadašnjih običaja i uspomena na njih. No, tada su došle 80-e, a s njima i fra Petar Krasić sa svijim planom i vizijom razvitka i revitalizacije ovoga kraja, a za njim i neki novi ljudi. Danas na prostoru Parka prirode Blidinje ima preko 700 vikend kuća, ali broj stalnih stanovnika, starosjeditelja je tek 22, na svih 358 km2.