Vinko Vukoja – Lastvić

osoblje-vukoja
Uz najveću podršku svoje supruge Albine i mnogobrojnih prijatelja kojih je imao kao malo koji čovjek , 5. lipnja 1999. godine Vinko otvara još uvijek nedovršen motel Hajdučke Vrleti – objekat koji danas predstavlja sinonim za Blidinje. Dokazajući svima da misli ozbiljno, on podiže ovaj kraj na višu razinu. Počele su sezone skijanja, izgradilo se stotine vikendica, a za njegovo djelo pročulo se svugdje.

Hajdučke Vrleti – san jednog vizionara 

Priča o Vladaru Hajdučke Republike počinje, mogli bi reći, dosta jednostavno. Vinko Vukoja – Lastvić rođen je 7. prosinca 1952. godine u Rakitnu, kao prvo dijete Ive i Stipe Vukoje. Tu završava prvih šest razreda osnovne škole, ne uključujući 2 razreda naknadno položena 11 godina poslije, 1976.  Marljivost i upornost bile su njegove odlike još od ranog djetinjstva. U radničkoj obitelji kakva je njegova bila, oduvijek je pokazivao veliku volju za radom. Budući da su imali puno zemlje i obiteljsku kuću na nedaleko udaljenom Blidinju, ljeta je provodio gore pomažući svojima.

Malo mjesto poput Rakitna Vinku nije moglo pružiti sve ono za čime je težio. 1975. ; sa 23 godine odlazi raditi za sarajevsku Hidrogradnju, koja je između ostalog djelovala i u Čapljini gdje je Vinko jedno vrijeme boravio i radio. Nemiran duh odvodi ga u Libiju nakon par godina, gdje se zapošljava kao prijevoznik. Dvije godine života vani utjecale su uvelike na njegovo iskustvo i daljnje životne izazove. Ljubav prema rodnoj Hercegovini presudila je 1980.  kada se Vinko vraća u Mostar. Zapošljava se u Autoprevozu  Mostar  kao profesionalni vozač, gdje će provesti idućih nekoliko godina. 1987. godine Vinko prvi put dolazi u rodno Rakitno, nakon 12 godina izbivanja, ovoga puta pun novih znanja i iskustava. Nastavlja živjeti u Mostaru, sada kao zaposlenik Rudnika mrkog uglja , ponovno kao profesionalni vozač. Međutim, usporedno s time, počinje se baviti još jednom djelatnošću, za koju je bio prirodno nadaren. Bilo je to uređenje interijera objekata. Ideja mu nije nedostajalo, a klijenata je bilo sve više. Radio je neviđenom voljom i upornošću,  danonoćno.

Po izbijanju rata, kao i većina muške populacije tada, odlazi na prvu crtu braniti svoju zemlju i svoj narod. I u tom razdoblju nastavio se baviti interijerima, naravno manjim intenzitetom nego prije- zbog vladajuće situacije.

Oaza duha u planinskoj pustinji

Međutim, 1996. godine u još svježim ranama obavijenom Hercegovinom, Vinko donosi novu odluku – gradnju motela na Blidinju. U vremenu kada je taj dio zemlje bio obična pustinja, bilo je poprilično riskantno uopće pomisliti na takvo što,  financijski nemoguće za njegove uvjete, a i prema mnogima bez ikakve šanse za uspjeh u budućnosti. Blidinje je bilo kraj kuda se rijetko prolazilo, a još manje tu ostajalo – ali to Vinka nije spriječilo u njegovim namjerama. Na čuđenje svoje vlastite obitelji, a zatim i svih prijatelja pa i slučajnih prolaznika, Vinko počinje gradnju motela Hajdučke Vrleti, bez struje, vode i građevinskog materijala u krugu od više od 30 km. I što je najzanimljivije, bez velikog početnog kapitala, ali srcem i ogromnom ljubavlju za ovim krajem koji je zavolio još kao dječak. Iako skeptični, ljudi su mu pomagali. Nakon 3 godine gradnje, uz najveću podršku svoje supruge Albine i mnogobrojnih prijatelja kojih je imao kao malo koji čovjek , 5. lipnja 1999. godine Vinko otvara još uvijek nedovršen motel Hajdučke Vrleti – objekat koji danas predstavlja sinonim za Blidinje. Dokazajući svima da misli ozbiljno, on podiže ovaj kraj na višu razinu. Počele su sezone skijanja, izgradilo se stotine vikendica, a za njegovo djelo pročulo se svugdje.

Hajdučka Republika Mijata Tomića   

No tu nije stao. 5. lipnja 2002. godine Vinko osniva Hajdučku Republiku Mijata Tomića; potaknut vlastitim idealima i vođen činjenicom da jurisdikciju nad ovim teritorijem ne prihvaćaju ni jedna od tri hercegovačke županije. Sebe proglašava Vladarem, a imenuje i ministre među kojima su najzanimljiviji oni za nejasnoće, propale prijevoznike, nježniji spol, neriješene slučajeve, neženje, i tako redom. Glavnim gradom proglašava upravo Hajdučke Vrleti, a Republici kao pravoj i suverenoj utemeljuje novčanu valutu, himnu i zastavu. Valuta je kubura, a himna ganga „Sv. Ante platit ću ti misu samo kaži koji naši nisu“.

Od otvorenja 1999. godine pa sve do danas, početni cilj je uspješno ostvaren, upravo zbog njegovanja tradicionalne hercegovačke kuhinje, domaćinske atmosfere i obiteljskog pristupa poslu.

Kontinuirana slavlja i fešte

Iste godine Vladar priključuje struju svojoj Republici, uz veliko slavlje i pečenog vola od  1 200 kg, te 1000 litara vina za svoje uzvanike. Počinje i asfaltiranje glavne državne ceste ove bajkovite Republike. Ovi potezi osigurali su Vinku i njegovim Vrletima veliki značaj u povećanju popularnosti Blidinja. Neiscrpna volja i marljivost, te ljubav prema onome što radi bili su njegova vodilja.

Pored brojnih slavlja i fešti koje su se kontinuirano događale u Hajdučkim Vrletima, Vinko je 2003. godine utemeljio u svijetu jedinstvenu manifestaciju pod nazivom „Dobro slaži i ostani živ“; amatersko natjecanje poštenih ljudi u laganju u kojem se najbolji nagrađuju domaćim pršutom i vinom. Od te godine manifestacija postaje tradicionalna i održava se svake prve subote u studenome.

OFF road utrke

Svestran kakav je bio, volio je planinske terene i šumske puteve pa je u sebi gajio ljubav prema off road športu sa džipovima. Uključio se u Auto-moto savez BiH i počeo organizirati rally-e koji su svake godine počeli okupljati sve više i više zaljubljenika u taj sport iz cijele BiH, pa čak i Srbije, Hrvatske te Slovenije.

Tako je Vinko Blidinju priskrbio još jedan vrlo važan; nezaobilazan događaj te privukao još šire generacije ljudi u ovaj kraj. Hajdučke Vrleti su  postale prepoznatljivi brend uz koji se veže bezbroj zanimljivih događanja i stvari, i tako nenametljivo zauzele visok status kako kod domaćih, tako i kod stranih posjetitelja.

Prerani rastanak i vječna uspomena

Na veliku žalost njegove obitelji, rodbine i brojnih prijatelja, Vinkovo hajdučko srce ipak nije moglo pobjeći od tužne sudbine. 16. listopada 2009. godine nesretnim slučajem neposredno pored objekta u koji je uložio svoj život, između Vrana i Čvrsnice koje je toliko volio ; u njegovoj Republici, prestalo je kucati veliko srce vizionara ovoga kraja, čovjeka koji je živio za Blidinje. Ostala je velika tuga i praznina u srcima svih onih koji su imalo poznavali, a posebno u srcima najbližih.  Nakon njegove smrti, njegovo djelo su nastavile supruga Albina i kćer Marija.