Vođeni velikom uzajamnom ljubavlju

“Ljude samo po očima znam. Ako su im oči tople upamtim ih, ako nisu odmah ih zaboravim”, kaže Albina, domaćica-hajdučica prve i jedine republike hajduka na svijetu.

Čudili su se mom pokojnom Vinku što će u ovoj pustoši bez vode i struje. I unatoč svim protivljenjima sa 600 maraka u džepu Vinko je počeo graditi Hajdučke Vrleti. Sam uz pomoć prijatelja. Ja i kćerka smo bile u Mostaru, a on više na Blidinju nego s nama.

Znali smo da novac posuđuje od prijatelja za građu potrebnu za gradnju ovog danas što vidite. I danas znam da ih je samo velika uzajamna ljubav u svemu vodila. Vjerovali smo jedno u drugo.

Hajdučke Vrleti – centar blidinjske zimske atrakcije

Poslije tri godine Hajdučke Vrleti su službeno zaživjele, a Blidinje kao zimsku atrakciju polako su počeli “otkrivati” i naseljavati danas vlasnici stotine sagrađenih vikendica. Zemlja se mogla kupiti za male iznose i mnogi su to iskoristili.

„Kao djevojčica Marija je vikendom dolazila s mnom na Blidinje i na gajbama od pića prala čaše, a već s osam godina posluživala je gostima piće. A onda sa sedamnaest, kad je otac poginuo, preuzela je sve poslove. I nije bilo lako jer nakon očeve smrti trebalo je donijeti odluku, nastaviti ili ostati u Mostaru i krenuti životom koji su živjeli njeni vršnjaci.“

Tada sam joj dala na izbor da sama donese odluku, čak sam joj sugerirala da izabere život u gradu i nastavi studirati. U jednom trenutku naljutila se na mene kako uopće mogu dvojiti.

Hajdučke su Vrleti nakon Vinkove smrti bile zatvorene samo tjedan dana. Ja i kćer Marija, unatoč mnogim prijateljima, ostale smo same. I vrlo brzo shvatile da život treba ići dalje. Polako su počeli dolaziti gosti, a ja sam svaku zarađenu marku ostavljala i vraćala dugove. A nije bilo nimalo lako jer pokojni Vinko ostavio je iza sebe dugove, sve uredno zapisano u jednoj bilježnici.